Na samom početku
željeli bi vam se predstaviti i nešto više reći o nama, našoj stranici i poslu
kojeg radimo.

Moje ime je Siniša
Zuanović i vlasnik sam ove stranice i branda Pettita koju smatram ne samo
poslom već izazovom, nadahnućem i radošću. Nakon dugogodišnje karijere u jednoj
velikoj firmi svoj poslovni poziv zamijenio sam nečim novim, nečim što nikada u
životu prije nisam radio, ali sa druge strane nečim čime sam okružen cijeli svoj
život, a to su prekrasna bića koja pružaju beskonačnu radost i bezuvjetnu
ljubav. Tako da dvojbe ustvari nije niti bilo. Stvoren ili bolje rečeno svakim
danom se stvara brand Pettita koji bi trebao biti sinonim za personalizaciju
opreme za kućne ljubimce i svih stvari i predmeta koje svakodnevno
upotrebljavamo, a u vezi su sa našim ljubimcima.

Svoju prvu objavu
započeo bi sa citatom predivne knjige ugledne psihologinje Mirjane Krizmanić „O
životinjama i njihovim ljudima“ u izdanju VBZ, 2016.

“Povjesničari ne znaju točno kad su ljudi počeli držati kućne ljubimce i s
njima dijeliti život, ali su, kao što je već rečeno, sigurni da je prva
domesticirana životinja bio pas.

Postoje podaci da su stari Rimljani
držali u svojim domovima pse, ptice, mačke i konje. Možda su, doduše, konji i
mačke u to doba još bili smatrani radnim životinjama, a ne kućnim ljubimcima.
Budistički svećenici u Kini počeli su u VII. stoljeću uzgajati zlatne ribice u
jezercima, a do XIV. stoljeća već su ih držali u posebnim posudama. U srednjem
vijeku kućne ljubimce držali su samo pripadnici više klase, koji su imali
dovoljno sredstava za hraniti još koje živo biće osim

članova obitelji. U to vrijeme nije baš
bilo uputno držati mačke kao kućne ljubimce jer su vlasnici mačaka, osumnjičeni
da se bave vještičjim vradžbinama, bili pogubljivani zajedno s njima. Stari
Egipćani mačke su smatrali polubogovima i vlasništvom božanskog faraona. Mačke

su tada imale viši status od ljudi, pa
bi u slučaju požara u kući bile čak i spašavane prije ljudskih stanara te kuće.
Sredinom XIX. stoljeća srednja klasa postaje sve brojnija, pa sve više ljudi
može skrbiti o pokojem kućnom ljubimcu. U to su vrijeme kao kućni ljubimci,
zbog svoje sposobnosti

pjevanja, bile vrlo popularne ptice
(kanarinci, češljugari i druge). Početkom XX. stoljeća pojavile su se kao kućni
ljubimci i zmije. Prije uvođenja centralnoga grijanja ljudi ih i nisu mogli
držati, jer ih je bilo teško dovoljno utopliti.

Unatoč širokom rasponu životinjskih
vrsta koje ljudi smatraju kućnim ljubimcima, samo je mali broj tih životinja
uistinu pripitomljen.

Tako se, primjerice, različite vrste
guštera i gmazova, iako ih je moguće nabaviti kao kućne

ljubimce, ne može smatrati uistinu pripitomljenima,
a isto vrijedi i za različite vrste majmuna.

U novije se vrijeme uz egzotične kućne
ljubimce pojavljuju i životinje koje su se prije pripitomljavale i uzgajale
zbog toga što su bile dio u hranidbenog lanca, poput koza, pilića, kunića ili
svinja.

Volim svinje. Psi nam se dive,

mačke misle da su bolje od nas,

a svinje s nama postupaju kao sa sebi
ravnima.

Winston Churchill (1874. – 1965.),

britanski političar, državnik, i pisac

No neovisno o tome o kojem je kućnom ljubimcu u pojedinačnom slučaju riječ,
mnogim se ljudima ne čini prikladnim govoriti o kućnim ljubimcima i njihovim
vlasnicima.

Opći je prigovor da se ne može
posjedovati drugo živo biće, pa bi bilo prikladnije govoriti o skrbnicima ili
partnerima kućnih ljubimaca. Podjednako opravdanom čini se i napomena da je
svaka rasprava o uvriježenim nazivima živih bića i njihovih odnosa s
pripadnicima drugih

vrsta unaprijed promašena i zapravo na
neki način ishitrena. Kad ljudi kažu „moj sin“, „moja kći“, „moja žena“ ili
„moj muž“, nitko se ne buni protiv upotrebe te posvojne zamjenice. Nitko se čak
ne buni ni kad ljudi sa svojom djecom ili bračnim partnerima uistinu i
postupaju kao sa svojim vlasništvom, pa što je onda tako pogrešno kad se
koristi naziv „vlasnik kućnog ljubimca“? 
Bilo bi stoga bolje ne tražiti neke nove nazive, već i zato što je među ljudima
koji žive s nekim kućnim ljubimcem, ma kako ih nazivali, vrlo malo onih koji
tog ljubimca uistinu ne vole od svega srca i ne čine sve kako bi toj životinji
uljepšali život. A osim toga, kako je to već davno rekao

William Shakespeare: „Ruža bi jednako
mirisala i da se drugačije zove.“

Kućni ljubimci svojim vlasnicima čine
društvo i emocionalno se uz njih vežu, što im vlasnici i uzvraćaju, a od mnogih
kućnih ljubimaca vlasnici imaju i druge vrste koristi. Tako je primjerice
šetnja sa psom istodobno tjelovježba za vlasnika, koji inače najčešće samo
sjedi pred televizorom ili računalom ili igra neke igrice na svom pametnom
telefonu. Osim toga, šetnja sa psom pruža i psu i vlasniku priliku za
upoznavanje mnogo različitih i iznimno ugodnih ljudi i životinja.

Vlasnici i vlasnice pasa, neovisno o
svojoj životnoj dobi, društvenom statusu ili drugim uobičajenim obilježjima po
kojima se ljudi međusobno procjenjuju, međusobno razgovaraju najčešće bez
ikakva upoznavanja. Svatko od njih će, dakako s ponosom, predstaviti svog
ljubimca i odmah se raspričati o njegovim vrlinama, pameti i navikama, no vrlo
rijetko govorit će o sebi.

Na svim zelenim površinama na koje
vlasnici pasa mogu doći sa svojim ljubimcima može se vidjeti ne samo mnoštvo
najrazličitijih vrsta pasa koji se zajedno naganjaju, igraju i druže, nego i
skupine njihovih vlasnika koji međusobno živo komuniciraju. Nije rijetka pojava
da psi „vode“ svoje vlasnike na određenu livadu na kojoj im se neki od pasa
posebno sviđa ili s kojim se najradije druže. Mnogi vlasnici pasa uistinu češće
odlaze u šetnju na mjesta koja se sviđaju njihovim psima, umjesto tamo kamo
bi sami možda radije otišli. Usto, druženje s vlasnicima drugih

pasa često dovodi i do sklapanja novih prijateljstava, pa i ljudi žure na
„jutarnji“ ili „večernji“ sastanak kako bi, dok se njihovi psi utrkuju i
prividno tuku s drugim psima, i oni popričali sa svojim novostečenim znancima
ili prijateljima.

Svakome je njegov ljubimac izniman…

Tako dolazi do uzajamne sljepoće.

Jean Cocteau (1889. – 1963.),

francuski pjesnik, romanopisac,
dramatičar,

dizajner i filmski redatelj

Kućni ljubimci na različite načine stimuliraju svoje vlasnike ili one koji za
njih umjesto vlasnika katkada skrbe. Životinjama treba dati hranu i vodu, pse
treba barem triput dnevno prošetati, ali se s njima treba i baviti, pogladiti
ih, poigrati se s njima i dakako razgovarati, što je sve

psihološki dobro i za same vlasnike.
Ljudi koji nisu imali ili nemaju kućnog ljubimca, najčešće sa smiješkom i s
manje ili više strpljenja slušaju kako vlasnici govore o svojim razgovorima sa
svojim psom ili mačkom (ili bilo kojim drugim ljubimcem). Mnogi misle da se sa
životinjama ne može razgovarati, već im samo izdavati zapovijedi poput „jedi“,
„stani“, „trči“ ili „donesi

lopticu“. Kad bi samo znali koliko je to
daleko od istine!

Uobičajeni razgovori najčešće izgledaju ovako:

Vlasnik psu: „Što misliš, je li već
vrijeme za šetnju?“ ili „Što kažeš na to da odemo do naše livade?“, na što pas
reagira, ovisno o „jeziku“ na kojem razgovaraju, lavežom, skakanjem,

užurbanim udaranjem repa, koje ako pas
još leži zvuči kao udaranje po bubnju, ili trčanjem psa prema vratima, kako bi
što prije izašao iz kuće.

Ako pažljivo gledate vlasnike koji idu
ulicom sa svojim psima vidjet ćete da mnogi od njih i u šetnji razgovaraju sa
svojim psom, pa mu kažu kamo idu, što ih tamo čeka (na primjer „oni fini keksi
kod tete Saše“) ili im unaprijed kažu kako će ih malo pričekati pred dućanom
dok nešto kupe.

Svojoj mački često govorim što se
spremam raditi, jer o tome ovisi i njezino ponašanje. Primjerice, ako joj
poslije ručka kažem: „Niki, što misliš o tome da se nas dvije skupa malo
odmorimo?“, tada ona, ako smo u dobrim odnosima, trkom odlazi u spavaću sobu, a
ako nismo, čeka da je još malo nagovaram. Pritom me gleda ravno u oči i malim
pokretima vrška repa pokazuje da je u biti s tim sporazumna, ali da bi ipak
bilo pristojno da još malo o tome porazgovaramo…

No i sami ljubimci mogu započeti
razgovor sa svojim vlasnikom: mačka mu dolazi sama u krilo ili ga značajno
gleda u oči kako bi ga upozorila da mu nešto želi priopćiti

ili pas sjeda pred vlasnicu i izrazom
„lica“ jasno pokazuje da nešto želi reći.

Kad vlasnik ili vlasnica uđu u neku
prostoriju u stanu i glasno upitaju: „A gdje je moje zlato… (ribica, zlatica,
ljubica ili bilo koji naziv koji nije ime tog ljubimca)?“,

ljubimac ili ljubimica će se oglasiti,
pojaviti, pozdraviti lajanjem ili mjaukanjem, doći do vlasnika i baciti mu se
pred noge kako bi ga vlasnik mogao pogladiti. Istraživanja su pokazala da 96
posto ljudi govori sa svojim psima ili mačkama, a vjerojatno i s drugim kućnim
ljubimcima.

Većina vlasnika pasa i mačaka navodi da
kad dođu kući pozdravljaju svoje ljubimce, pitaju ih što su radili dok su bili
sami kod kuće, a pozdravljaju se s njima i kad izlaze, kako ih njihove
životinje ne bi uzaludno tražile po kući. Većina vlasnika pasa i mačaka svojim
ljubimcima redovito govori i kako su lijepi, dobri i pametni, jer ih najčešće
takvima i vide.

Moja se mačka kad joj kažem da je lijepa
u zadnje vrijeme čak počela praviti važna, pa zauzima neke posebne poze ne bi
li pokazala svu svoju ljepotu, a i potakla me da joj se i dalje divim…

Životinje u razgovorima s ljudima sudjeluju sasvim ravnopravno nizom
neverbalnih znakova: pogledom, položajem ušiju ili repa, okretanjem leđa
vlasniku ako je riječ o nečem što ih ne zanima ili im se ne sviđa. No životinje
se i glasaju, pa tako pas zna baš od srca uzdahnuti kad

na nešto čeka ili kad mu je možda dosta
boravka u kući. Svaki pas ima i cijeli repertoar različitih laveža, režanja,
cviljenja i glasanja, kao i mačka koja se od ljutitog mjaukanja

može „prebaciti“ na umiljavanje tiho
mjaučući, na cviljenje kojim se žali, kao što to čine i psi, ali i na
cvrkutanje i ćurlikanje ili predenje koje godi i njoj i vlasniku.

Mnoge starije osobe koje žive same mogle
bi doista zaboraviti govoriti da nemaju svoju životinju s kojom cijeli dan
razgovaraju. Kao što mnoge od njih gotovo više ne bi ni izašle iz kuće da
nemaju psa, niti bi se mogle družiti s mlađim ljudima, pa i djecom koju
upoznaju u šetnji sa svojim ljubimcem. Tako vlasnici pasa mogu tim zajedničkim
izlascima značajno poboljšati svoje tjelesno i psihičko zdravlje i još u svemu
tome uživati.

Medicinska istraživanja pokazala su da
kućni ljubimci (i psi i mačke i zečevi i mnogi drugi) osobi koja ih gladi
snižavaju krvni tlak, a i nepoželjne masnoće u krvi. Ispitivanja američkog
Nacionalnog instituta za zdravlje pokazala su da ljudi koji imaju pse rjeđe
umiru od srčanog infarkta nego oni koji ih nemaju. Štoviše, neka su
istraživanja pokazala da u preživljavanju osoba koje su bile hospitalizirane
zbog koronarne bolesti najvažniju ulogu nisu imali članovi njihove obitelji ili
bliski prijatelji, već upravo kućni ljubimci. Posjedovanje kućnog ljubimca bio
je kod tih ljudi najvažniji čimbenik preživljavanja. U jednom od tih
ispitivanja pokazalo se da je od pedesetero pacijenata koje su po povratku iz
bolnice kod kuće čekali kućni ljubimci njih 47 preživjelo godinu dana nakon
infarkta, dok je u istom razdoblju od onih koji nisu imali kućnog ljubimca
umrlo 11 pacijenata. Pritom su podaci istraživanja pokazali da uopće nije bilo
bitno o kakvoj je vrsti kućnog ljubimca bila riječ. Iako brak i druge vrste
trajnih međuljudskih odnosa pomažu u suočavanju sa stresnim situacijama, što
znači da nam dobar suprug ili supruga, prijatelj ili prijateljica mogu smanjiti
rizik od srčanog infarkta, ne znači da se baš uvijek možemo osloniti

na njihovu pomoć. Ljudski su odnosi
rijetko kada bez napetosti, no odnosi s kućnim ljubimcima to uistinu jesu i
upravo su zato osobama koje su preživjele infarkt bolja pomoć u oporavku kućni
ljubimci, nego bračni partneri ili prijatelji. Istraživanja su naime pokazala
da kad su ljudi izloženi stresu društvo prijatelja ili bračnih partnera ne
usporava im ubrzani rad srca niti ne snižava povišeni krvni tlak, no prisutnost
njihovih pasa ili mačaka to čini.

Dakako, da nam psi pomažu i u održavanju
zdravlja, a ne samo u oporavku od bolesti. Tome, dakako, pridonose redovne
šetnje sa psom, emocionalna povezanost, kao i povećan osjećaj sigurnosti osoba
koje žive same, jer pas ispunjava i određenu zaštitničku funkciju. To u
određenoj

mjeri vrijedi i za mačke, koje također
imaju mnogo bolji i sluh i njuh od nas, pa mogu brzo i dobro prepoznati svaku
promjenu u stanu ili ulazak strane osobe.”